Od nedostatka samopouzdanja do detaljnog kurikuluma, od ličnih ciljeva do kataloga prioriteta, od sesija koje vodi trener do prakse putem chatbota: kako su 97 razgovora postali metoda obuke

U јуну smo izvještavali o tome što su 97 sudionika, uključujući 58 osoba s intelektualnim teškoćama i 39 radnika koji pružaju podršku, rekli partnerima projekta tijekom suradničkih aktivnosti, u šest zemalja. Te razgovore nikada nisu trebali biti dio izvještaja. Uvijek su trebali direktno utjecati na sljedeću fazu rada: dizajn samog obuke. Sada su prevezeni u "Plan obuke" (R2.2), metodologiju koja će usmjeravati svaku aktivnost obuke koju projekt pruža, od prve sesije do posljednje.

Ovdje možete vidjeti kako su se specifični izbori dizajna razvili iz povratnih informacija koje su dobili tijekom suradničkih aktivnosti.

 

Od nedostatka samopouzdanja do postupnog napredovanja

Razlika između toga koliko ljudi smatrali da je umjetna inteligencija korisna i koliko su bili uvjereni da je mogu koristiti sami, nije mogla ostati samo privremenom napomenkom. Trebalo je postati dizajnerskom granicom. Program obuke koristi pristup učenja kroz praktičnu primjenu: sudionici koriste alate za umjetnu inteligenciju u stvarnim ili simuliranim scenarijima, a ne samo gledaju demonstracije. Uvjerenost, koja proizlazi iz suradničke radnje, ne stvara se gledanjem kako drugi osoba koristi alat; stvara se korištenjem samog alata, uz podršku koja je uvijek dostupna kada nešto pogriješiti.

Svaki program obrazovanja započinje trenutkom prepoznavanja: shvaćanjem da su poznate alate sami po sebi oblici umjetne inteligencije. Kao jedan od najučinkovitijih poticaja za suradnju, ovaj trenutak sada služi kao strukturalni početak svake aktivnosti. On mijenja percepciju o tome što je sesija, prije nego što započne – ne "ovdje je nova, nepoznata tehnologija", već "ovdje je nešto što već radite, a ovo je ono što ste to radili cijelo vrijeme". Obrazovanje započinje od toga što ljudi već znaju kako raditi, a ne od toga što alat može raditi.

To je važno. To znači da se postupni napredak, koji slijedi, nikada ne počinje od nule. Počinje od pozicije koju već imaju sudionici, što je upravo ono što metoda usmjerena na samopouzdanje mora osigurati.

 

Od ličnih ciljeva do kataloga organiziranog prema životnim prioritetima

Učitelji su najviše uključeni kada umjetna inteligencija služi svrsi koje iskreno žele ostvariti, a aktivnosti obuke su izgrađene na tom principu, posebno kroz organizaciju oko područja samostalnog života koje su učitelji sami odabrali kao prioritetna: zabava, komunikacija i mobilnost, uz zdravlje i učenje prilagođene individualnom kontekstu. Red u kojem su se ova područja pojavljivala tijekom suradničkih aktivnosti nije slučajan – odražava red u kojem su ih učitelji istaknuli.

Sadržaj je organiziran počevši od područja gdje ljudi već osjećaju sigurnost, koristeći moć umjetne inteligencije kao sredstvo za smanjenje ovisnosti o drugim ljudima i preuzimanje izazova novih alata na temelju umjetne inteligencije. Učitelj koji već vjeruje u svoju sposobnost planiranja zabave za večer, odnosno, ima temelje od kojih može pristupiti složenijem području – području gdje su rizici ili nepoznate stvari veće –. Katalog ne traži od učitelja da prvo dokaze svoju vrijednost prema uvjetima projekta; on se oslanja na njihove vlastite sposobnosti.

 

Od podrške koju pružaju treneri do samostalnosti koju omogućuju chatbotovi

Ta istu samopouzdanost, nakon što se uspostavi, treba imati gdje da se razvije. Metodologija to postiže kroz ponavljajuće cikluse rada uz podršku, a zatim rada samostalno, tako da se samostalnost razvija korak po korak, a ne od samog početka. Ono što ovu primjenu čini jedinstvenom je to što "podrška" postaje tijekom postupnog nestajanja: ne nestajanje, već prebacivanje od trenera prema samom AI alatu. Učitelji prelaze od učenja uz pomoć osobe do samostalnog učenja s chatbotom.

Ovaj proces se odvija na dva razine istovremeno. Tijekom jedne sesije, trener vodi početne korake, a chatbot preuzima nadzor tijekom praktičnog rada – preuzimanje je trenutno, vidljivo i ponavlja se svaki put. U cijelom programu, isti proces se odvija sporije: prisutnost trenera je najjača na početku, a postupno se prelazi na praktični rad koji vodi chatbot – promjena se događa postupno, kako sudionici napreduju. Ovi dva ritma se međusobno potiču – sudionik doživljava promjenu sesiju za sesijom, dok se to događa postupno tijekom cijelog tečaja.

Na kraju, nezavisnost ne znači odustati od korištenja alata. To znači odustati od potrebe da neko posreduje – što je, prema mišljenju sudionika, ključna razlika koju su suradničke aktivnosti jasno istaknule.

Gledajući u budućnost

Tri otkrića, tri izbora: procijep u povjerenju koji se pretvorio u postupno izučavanje, zasnovano na prepoznavanju; osobni ciljevi koji su postali katalog sortirani prema prioritetima koje su sami postavili sudionici; i postupno smanjenje ovisnosti o trenerima koji se pretvorilo u namjernu, dvostepnu prenosu na chatbot. Nijedno od ovih nije bilo očito prije suradničkih aktivnosti. Sada su sve ugrađene u Program obuke, na kojem će se cijeli projekt temeljiti.

Sljedeći korak je implementacija: zadržavanje istog principa – početi od onoga što ljudi već znaju, pratiti njihove prioritete i namjerno im prebaciti odgovornost, umjesto da se pretpostavlja – sada se prenosi iz metodologije u same aktivnosti obuke, u svim šest partnerskih zemalja.

 

AI-ASSISTANTS 4PID je zajednički financiran od strane Europske unije u sklopu programa Erasmus+ (KA220-ADU), pod projektnim brojem 2025-1-DE02-KA220-ADU-000360510. Konsorcijum okuplja IAT (Njemačka, koordinator), AIAS Bologna (Italija), CECD Mira Sintra (Portugal), INESC-ID (Portugal), Universitat Politècnica de València (Španjolska), Fundación Amica (Španjolska), ARFIE (Belgija) i HURT (Hrvatska). Više informacija dostupno je na ai4pid.eu.

Stavovi i mišljenja izražena su isključivo autorom/autorima i ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Europska unija niti EACEA ne nose odgovornost za njih.